Đevojačke grede, pogled na ulaz u Boku

Sutonom prekriven krš

Duga nad Bokom - sa brda sv. Ilija, Žvinje

U jami, okolina Orjenskog sedla

Žlijebi, kameno gumno

Ilirska gomila na Đevojačkim gredama

Ruža i međa, selo Žlijebi

Pogled iz zaleđa Kamenara

Lincura, negdje na Orjenu

Pogled sa Orjenskog sedla na Mljet

 

Masiv Orjena veoma je neobičan, pun surove ljepote. Na njemu nećemo spoznati pejzaže alpskog tipa, lednike, špicaste vrhove, jezera i plahovite potoke. On je pun raspucalih stijena i dubokih jama. Planinu ispunjavaju guste šume i sivilo krečnjaka. Orjen nije stvoren za komformiste, za ljude navikle da na lak i brz način dolaze do planinske ljepote. Ovdje vlada skrivena ljepota, ljepota za koju se vrijedi pomučiti i izboriti. Orjenski masiv je primjereniji osobama nemirna duha, radoznalima, spremnim na izazove, spremnim da se uhvate u koštac, ali i da razumiju njegovu neobuzdanu, surovu prirodu.Subrin-amfiteatar-najzanimljiviji-detalj-primorskih-Dinarida-300

Masiv Orjena pripada spoljnjem, primorskom dijelu Dinarskog planinskog sistema, a njegov glavni vrh, Veliki kabao (1894 m), ujedno je najviša tačka primorskih Dinarida. Zauzima površinu od preko 400 kvadratnih km, od kojih periferni jugozapadni rub pripada Hrvatskoj, sjeverozapadni Bosni i Hercegovini (Republici Srpskoj) a daleko najveći dio je u sastavu Crne Gore. Mada ne spada u visoko gorje, Orjen po svom reljefu odaje upravo takav utisak. Od glavnog vrha granaju se brojni grebeni, gotovo radijalnog pravca širenja, gradeći između crkvičku, vrbanjsku, zubačku oblast, kao i oblast Bijele gore.

Kao i cijeli Dinarski sistem, Orjen je relativno mlada tvorevina. Prije početka njegovog uzdizanja ovaj kraj je pokrivalo more. Na više mjesta u masivu možemo primjetiti fosilizirane prastanovnike nekadašnjeg morskog dna. U ledenodopskim intervalima Orjen je bio u znatnoj mjeri zaglečeren, daleko više nego što bi se to očekivalo na osnovu njegovog geografskog položaja a glacijalna granica nalazila se već na 1200 metara nadmorske visine. Primjera radi, na Prenju je ta linija počinjala tek na 1680 m n.v. Fenomen se objašnjava izuzetno velikom godišnjom količinom oborina. Nagomilani snijeg dovodio je do formiranja lednika, na čije nekadašnje postojanje i danas ukazuju brojni oblici reljefa.

Planinarski dom „Orjen sedlo“

Planinarski dom „Orjen sedlo“

Šume opet uzimaju maha. U naročitoj je ekspanziji bukva, koja i inače zauzima najveće površine. Osim bukve, u višim zonama raste munika, endemska vrsta bora, najljepši ukras Orjena. Na nešto toplijim staništima prisutan je grab, obična i medvjeđa ljeska, a tu i tamo, većinom na teško pristupačnom terenu možemo uočiti i tisu. Orjen je bogat ljekovitim i jestivim biljem. Pomenimo samo vrijesak, kadulju, kantarion, hajdučku travu, lincuru, medvjetku, ivu, majčinu dušicu, vranilovu travu, glog, odnosno maslačak, koprivu, šipurak, mukinju, jarebiku, crvenu i crnu zovu, bokvicu, divlju jabuku, medvjeđi dlan, običnu paprat, bujad, sremuš…

Od gljiva tu su razne vrste vrganja, lisičarke, bukovače, rujnice, sunčanice, koralke, rudnjače, gube, ali i mnoge druge.

Subra, prirodni fenomen

Ponori planine Subre su duboki, hladni i jezoviti. Iz njih izlazi bijela para, a na dnu se bijele kosti uginulih ovaca i koza, koje su pasući na ivicama tih ponora zaglavile i tu našle svoju strašnu smrt. Planina Subra kao i druge neke planine ima za svoj strašni tribut i ljudskih žrtava. U tome je i razlog, zbog čega se nje seljaci klone. Ogromna jata planinskih čavki kuže neumorno po zraku upotpunjujući još strašnije tu inače neugodnu sliku. Ogroman broj kamenih blokova proteže se preko cijele planine i prelazi preko njenih ogranaka dajući ovoj planini snažnu geomorfološku kršku karakteristiku, koja se snažno ističe od okolnih planina. Ovim riječima je 1940. godine Subru opisao dubrovački planinar i botaničar Armando Oliva. I zaista, do skora se smatralo značajnim planinarskim uspjehom izaći na njen negostoljubivi vrh.

Izlazak na Subru

Izlazak na Subru

Nema strane sa koje bi ova surova planinska ljepotica bila lako dostupna. Kuda god krenuli dočekaće vas ili zastrašujući kameni platoi, prošarani nebrojenim pukotinama i jamama, ili visoke, masivne litice. Iskusni planinari ipak su vremenom uspjeli savladati brojne prepreke i trasirati markirane staze, čime je osvajanje ovog vrha prestalo biti veliki avanturistički poduhvat. Subra je u 19. i početkom 20. vijeka predstavljala omiljeni teren za naučna istraživanja botaničara svijetskog glasa, odakle se se pročuli njeno ime i divlja, nesvakidašnja ljepota. Subra se ne može podičiti bujnim šumskim pokrivačem; u nižim djelovima preovladava bukva, tu i tamo miješana sa grabom i medvjeđom ljeskom, dok je munika neosporni vladar viših i hladnijih zona. Naročito je primjetna u sjeverozapadnoj litici Subre, Markovom košu, ili Subrinom amfiteatru, nevjerovatnom mjestu koji nudi prizore od kojih nije lako odvojiti pogled: žlijebovi, kamini, pasovi i previsi, a sve to prošarano stablima munike, koja su, ko zna kako, uspjela da korjenjem prodru o ovaj goli, sivi kamen. Pri susretu sa ovako lijepim i ujedno zastrašujućim okruženjem, čovjek može da osjeti svu moć prirode i njenih iskonskih stvoriteljskih sila. U vremenu kada je već davno ispitan svaki kutak ove naše planete, svi vrhovi ispenjani, sve litice savladane, prosto nevjerovatno zvuči podatak da je Subrin amfiteatar alpinistički savladan tek 2005. godine! Doduše, pokušaja je bilo i ranije, ali bezuspješnih, a posljednji je datiran, ne prije godinu ili dvije, već tridesetih godina prošlog vijeka. Možda je to i dobro, jer je Subra, udaljena od svake ljudske aktivnosti, sačuvala izvornost kakvom se rijetko koja planina danas više može podičiti.

Voda u kamenoj utrobi Orjena 

Orjenska-lokva-i-vrh-OrjenaTeško je naći bezvodnijeg kraja sa više oluja, snijegova i kiša. Vrhovi Orjena mjesecima su u zagrljaju teških sivih oblaka što nemilice prosipaju žestoke kišurine dok se naglo uzdižu sa toplih obala pitome Boke. Raspored ovih strmaca i uobičajeni slijed kretanja vlažnog morskog zraka učinio je ovu planinu mjestom sa najvećom količinom oborina u Evropi, prosječno čak nešto preko 5 metara godišnje. Kad bi se ova golema količina vode našla na kakvom drugom mjestu, izazvala bi strahovite poplave i opšte razaranje, a na Orjenu – ništa!

Štaviše, u ovom sivilu kamena prošaranog krivudavim stablima primorske bukve i rijetkim šumarcima munike, potoka nećete naći. Voda ne žubori gorskim klancima, ma, njih uopšte ni nema. Tu su samo bezbrojne zatvorene vrtače, jame, škrape i žlijebovi. Orjen je kao sito: sipaju mu vodu nemilice, koliko god može, a ona, ona će nakon metar – dva jednostavno nestati u dubokom kršu. Žedno će taj popiti svaku, pa i zadnju kap, baš kao da mu je prva. Te velike oborinske vode ponovo će ugledati sunčevo svjetlo tek poslije dva, tri dana, pa i više, ali, ne na Orjenu, već skroz dolje, u Boki, na pjeni od mora. U kišnom razdoblju priliv ovih voda je toliki da Zaliv po zelenkastoj boji morskoga ogledala i slaboj zasoljenosti više nalikuje kakvom dalekom norveškom fjordu, nego li Sredozemlju. Uprkos toj strahovitoj procjednosti zemlje, bolje reći kamena, Orjen nije potpuno bezvodan kakvim se uljezima u njegov beskrajni lavirinta škrapa i vrtača želi prikazati. Ljudi su s generacije na generaciju prenosili znanje kako u bezvodnoj planini živjeti i preživjeti. Svaki, pa i najmanji izvor pomno je dubljen, čišćen, ograđivan i ljubomorno čuvan. Vode nikada nije bilo dosta za brojna stada, vjekovni uslov bitisanja na ljutom kršu. Zato su u vremenima najveće potrebe pomno nadzirani. Kraj njih se bivakovalo i bdilo. U selima je postojao strogi red ko, kada i koliko smije vode da zahvata. Recimo, u selu Ubli, ublovi su pretožno bili porodično vlasništvo i naslijeđivali su se, s tim da se vremenom pravo na korištenje sve više širilo, kako se i rod širio, a sistem raspodjele komplikovao. Krađa vode, ili bar njen pokušaj, nisu bili velika rijetkost. Valjalo je preživjeti, žedna usta napuniti. Davno već nije tako. U potrazi za boljim životom gorštaci su se raselili, blago raskrmčili. Ostali su samo tragovi, tragovi u kamenu koji vještom čitaču još uvijek govore sve o životu na kršu i stalnoj potrazi za vodom. Najdrastičniji primjeri nadmudrivanja orjenskog raspucalog i uvijek žednog krša su takozvane vode kapavice i jame sniježnice. Ni jedne ni druge nikako ne bismo mogli nazvati izvorima. Kapavice su preslabe, kolebljive i lako presušive. Sa sniježnicama još je veća muka, jer vodu iz snijega treba prvo “izvući”. Snijeg valja iznijeti van, ponekad sa velikih dubina, pa ga u nečemu otopiti, što nije ni lak ni brz posao. Da bi muku smanjili, gorštaci su stotinama godina gradili i dograđivali pristupe ovim rijetkim mjestima sa vodom. Svaki metar staze bliže kapavici ili sniježnici puno je značio, jer je najviše vode korišteno za napojiti stoku. Ako stoka ne bi mogla prići, pastir je morao nositi teški teret do najbližeg zgodnog mjesta, do izdubljenog korita od stabla munike. Ova endemska vrsta bora bila je poznata kao veoma izdržljiva, gotovo neraspadljiva, pa je jednom napravljeno korito moglo da se koristi i po pola vijeka! Bukovo korito bi takođe moglo dosta dugo trajati, ali samo ako je stalno mokro, te je bilo na manjoj cijeni. Danas je sve teže doći do bilo kakvih podataka o kapavicama i sniježnicama i nekadašnjoj ljudskoj aktivnosti oko njih. Stare generacije su poumirale, mlade se raselile, a znanje se dobrim dijelom izgubilo. Sve ove kapavice, sniježnice, ali i bistjerne, ublovi i lokve, razasuti širom Orjena nose neku svoju specifičnu priču, a zajedno čine gotovo zaboravljeni kolaž nekadašnjeg, ekstremno teškog života na bezvodnom kršu.

Granice Regionalnog parka “Orjen” (2009)