Katuni

razdoblju prenaseljenosti podorjenskih sela, od velikog je značaja bilo iskoristiti do maksimuma, ne samo zemlju oko samog sela, već i cjelokupnu teritoriju u njegovom posjedu, uključujući i planinsko zaleđe. Na Orjenu, koliko god mogućnosti bile skromne, tražena je ekološka niša za dodatnu proizvodnju hrane. Veliko „blago“ (stoka), moglo se prehraniti samo uz ljetnji uzdig na planinu, ali i zimski silazak u krajeve bliže obali. Uz to, većina sela je praktikovala i poljoprivrednu proizvodnju u planinskim dolovima, jer ljetnja suša se u Orjenu znatno slabije osjeća nego u njegovoj podgorini. Ipak, pravi katuni, kakvi se viđaju po sjeveru Crne Gore, ovdje nisu rađeni, jer je vremenska distanca, potrebna za povratak u selo, ostajala relativno mala, pa noćenje u planini nije bilo uvijek neophodno. Namjesto njih, tu i tamo su podizani su takozvani ljetni stanovi – kolibe koje su služile za poljoprivredu i stočarstvo. Kruševice su imale ljetnje stanove na Sitnici i Vrbanju sa širim okruženjem,  završno sa Vučjim dolom, koji se graničio sa Poljicama, gdje su bili ljetni stanovi Mokrinjana. Kameno je podizalo svoje u Kamenskoj planini, a Ubljani u prostranoj Ubaljskoj planini, Šćepan dolu i Dubokom dolu. Žlijebi su imali skromne ljetnje stanove, više rađene kao kratkotrajni zakloni, u Velikom i Malom Međušu, a za tu namjenu koristili su i pećine. Stanovnici Bunovića jedini nisu imali ljetne stanove, budući da je njihov posjed u Orjenu bio vrlo skroman.

Kolibe su građene isključivo sa zidovima od suvomeđe, sa dva lica od krupnijeg, pritesanog kamena i uspunom od sitnijeg, otpadnog kamena. Imale su niže zidove sa dužih strana, obično samo do visine čovjeka, tako da se na vrata trebalo saginjati da bi se ušlo. Za krovne grede je najcjenjenija bila munika, kao veoma trajno drvo, dok je za pokrov služila ražena slama, koju je bilo potrebno mijenjati svake desete godine. Krov je bio izveden na dvije vode. U najskromnijoj varijanti, bio je samo jedan ulaz, zajednički za ljude i stoku, dok ih je unutra dijelila drvena ograda. U dijelu za ljude je bilo ognjište, na zidovima po koja polica za posuđe, a u zidu barem jedna niša (panjega). Uz omanji sto, za sjedanje su obično bile skromne stolice bez naslona, ili panjevi, a u ostatku prostorije mogla se nalaziti kakva škrinja, sanduk, ili komoda. Pod je najčešće bio popločan krupnim kamenjem, bez vezivnog materijala. Dim od ognjišta je izlazio kroz sam krov, odnosno, otvor u vrhu lastavice. Dimnjak nikada nije izrađivan. Dim je ujedno konzervirao i slamu i krovne grede, produžavajući im trajnost. Iznad ognjišta nije bilo nikakve konstrukcije, do krova, ali iznad dijela sa stokom se nalazio sjenik, koji je ujedno služio sa noćenje. Vratašca za ulaz na sjenik su bila izvedena u lastavici, a pristupalo se i drvenim skalama iz ognjišnog prostora.

 

U blizini ljetnjeg stana trebalo je obezbijediti vodu, a to su najčešće bile manje, porodične bistjerne. ukopavane su u tlo, ozidane u kamenu, sa vodonepropusnim malterom. Danas postojeći krovovi su betonske ploče, koje su ujedno i sabirne površine. Za očekivati je da su u daljoj prošlosti krovovi bili u obliku lažnog svoda, rađeni od kamena, što imamo sačuvano jedino na bistjerni Gaja Murišića, na Žukovici.

Po katunima se držala krupna i sitna stoka, goveda, ovce i koze, uz po kojeg magarca i mazgu, odnosno konja. Stoka se uzdizala dosta kasno, tek nakon kosidbe sjenokosa, ali je i ostajala duže, sve dok su to prirodni uslovi dozvoljavali, obično do prvih dana oktobra.

 

Kod ljetnjih stanova korištene su manje obradive površine za uzgoj krompira, raži,  raštana, mrkve i kupusa. Njihov rod je značajno zavisio od trenutnih klimatskih  prilika, prije svega mrazeva i suše.

Danas se ljetni stanovi koriste samo u neznatnom procentu, ali se teži njihovoj revitalizaciji i uklapanju u gastro-turističku i smještajnu ponudu Orjena, kao i očuvanju u izvornog izgleda u sklopu agri-kulturnog pejzaža.