Voda u kršu

je naći bezvodnijeg kraja sa više oluja, snijegova i kiša. Vrhovi Orjena mjesecima su u zagrljaju teških sivih oblaka što nemilice prosipaju žestoke kišurine dok se naglo uzdižu sa toplih obala pitome Boke. Raspored ovih strmaca i uobičajeni slijed kretanja vlažnog morskog zraka učinio je ovu planinu mjestom sa najvećom količinom oborina u Evropi, prosječno čak nešto preko 5 metara godišnje. Kad bi se ova golema količina vode našla na kakvom drugom mjestu, izazvala bi strahovite poplave i opšte razaranje, a na Orjenu – ništa!

Štaviše, u ovom sivilu kamena prošaranog krivudavim stablima primorske bukve i rijetkim šumarcima munike, potoka nećete naći. Voda ne žubori gorskim klancima, ma, njih uopšte ni nema. Tu su samo bezbrojne zatvorene vrtače, jame, škrape i žlijebovi. Orjen je kao sito: sipaju mu vodu nemilice, koliko god može, a ona, ona će nakon metar – dva jednostavno nestati u dubokom kršu. Žedno će taj popiti svaku, pa i zadnju kap, baš kao da mu je prva. Te velike oborinske vode ponovo će ugledati sunčevo svjetlo tek poslije dva, tri dana, pa i više, ali, ne na Orjenu, već skroz dolje, u Boki, na pjeni od mora. U kišnom razdoblju priliv ovih voda je toliki da Zaliv po zelenkastoj boji morskoga ogledala i slaboj zasoljenosti više nalikuje kakvom dalekom norveškom fjordu, nego li Sredozemlju. Uprkos toj strahovitoj procjednosti zemlje, bolje reći kamena, Orjen nije potpuno bezvodan kakvim se uljezima u njegov beskrajni lavirinta škrapa i vrtača želi prikazati. Ljudi su s generacije na generaciju prenosili znanje kako u bezvodnoj planini živjeti i preživjeti.

Svaki, pa i najmanji izvor pomno je dubljen, čišćen, ograđivan i ljubomorno čuvan. Vode nikada nije bilo dosta za brojna stada, vjekovni uslov bitisanja na ljutom kršu. Zato su u vremenima najveće potrebe pomno nadzirani. Kraj njih se bivakovalo i bdilo. U selima je postojao strogi red ko, kada i koliko smije vode da zahvata. Recimo, u selu Ubli, ublovi su pretožno bili porodično vlasništvo i naslijeđivali su se, s tim da se vremenom pravo na korištenje sve više širilo, kako se i rod širio, a sistem raspodjele komplikovao. Krađa vode, ili bar njen pokušaj, nisu bili velika rijetkost. Valjalo je preživjeti, žedna usta napuniti. Davno već nije tako. U potrazi za boljim životom gorštaci su se raselili, blago raskrmčili. Ostali su samo tragovi, tragovi u kamenu koji vještom čitaču još uvijek govore sve o životu na kršu i stalnoj potrazi za vodom. Najdrastičniji primjeri nadmudrivanja orjenskog raspucalog i uvijek žednog krša su takozvane vode kapavice i jame sniježnice. Ni jedne ni druge nikako ne bismo mogli nazvati izvorima. Kapavice su preslabe, kolebljive i lako presušive. Sa sniježnicama još je veća muka, jer vodu iz snijega treba prvo “izvući”. Snijeg valja iznijeti van, ponekad sa velikih dubina, pa ga u nečemu otopiti, što nije ni lak ni brz posao. Da bi muku smanjili, gorštaci su stotinama godina gradili i dograđivali pristupe ovim rijetkim mjestima sa vodom. Svaki metar staze bliže kapavici ili sniježnici puno je značio, jer je najviše vode korišteno za napojiti stoku. Ako stoka ne bi mogla prići, pastir je morao nositi teški teret do najbližeg zgodnog mjesta, do izdubljenog korita od stabla munike. Ova endemska vrsta bora bila je poznata kao veoma izdržljiva, gotovo neraspadljiva, pa je jednom napravljeno korito moglo da se koristi i po pola vijeka! Bukovo korito bi takođe moglo dosta dugo trajati, ali samo ako je stalno mokro, te je bilo na manjoj cijeni.

Danas je sve teže doći do bilo kakvih podataka o kapavicama i sniježnicama i nekadašnjoj ljudskoj aktivnosti oko njih. Stare generacije su poumirale, mlade se raselile, a znanje se dobrim dijelom izgubilo. Sve ove kapavice, sniježnice, ali i bistjerne, ublovi i lokve, razasuti širom Orjena nose neku svoju specifičnu priču, a zajedno čine gotovo zaboravljeni kolaž nekadašnjeg, ekstremno teškog života na bezvodnom kršu.