U spoljnim Dinaridima, u koje spada i Orjen, voda je oduvijek bila velika rijetkost, jer je kraška priroda ljubomorno skriva u svojim dubinama. Zbog toga su se za ta rijetka mjesta njenog pojavljivanja na površini već hiljadama godina vezivale razne priče, legende, vjerovanja i kultovi. Za ponore su česte priče o mladim djevojkama koje su vode odnijele u utrobu zemlje, kao što je to ostalo zapisano za selo Ubli, ali i za Zupce i Konavle (rijeka Ljuta). Poznate su priče o vilama kao mitskim i natprirodnim bićima koja rado obitavaju baš na izvorima, jezerima, potocima, pa i uz lokve, što je u slučaju našeg bezvodnog zaleđa češći slučaj. Kažu da su vile naklonjene ljudima, ali i osvetoljubive. Teško zaboravljaju uvrede i ne trpe da ih iko prekida u njihovoj omiljenoj aktivnosti: igranju kola kraj kakve usamljene vode u tami noći. Narodno vjerovanje mještana podorjenskih sela kaže da se vile mogu bezbjedno gledati dok su u vilinskom kolu, ali se pri tome nikako ne smiju uznemiravati. Od razigranih vila daleko su strašnija ostala noćna bića-utvori, ili prikazanja, koja se posebno često javljaju na raskrsnicama puteva i mostovima (nad potocima i rijekama). Zato se pravim junakom smatrao onaj ko bi se usudio da takva mjesta posjećuje po mraku, ili čak da na njima provede cijelu noć. Zanimljiv je običaj, još uvijek vrlo živ, prolivanja vode za onim ko napušta kuću odlazeći na put da obavi neki važan posao. Vrši se u vjerovanju da se tako obezbjeđuje da će ta osoba sretno završiti planirano putovanje, posao, ispit itd, a tumači se da voda simbolizuje lakoću pokreta, omogućavajući da se posao obavi bez problema i poteškoća. Još je očuvaniji, a i rašireniji običaj bacanja novčića u fontane, rijeke i jezera. Tradicija potiče iz davnih vremena, kada se vjerovalo da se tako obezbijeđuje naklonost duhova vode i ispunjavanje želje. Sjetimo se samo običaja Starih Grka koji bi pokojniku stavljali novčić u usta kako bi mogli platiti strašnog čamdžiju, Harona, za prevoz duše preko podzemne rijeke Stiks. Postoje vjerovanja u moći vode, koja može biti blagotvorna, ali i opasna, u zavisnosti u koje doba dana (noći) je uzeta, pored koga i nakojem mjestu je stajala itd. Tako se pominje ljekovita voda, uzeta sa izvora, nenačeta voda zahvaćena iz pojedinih pećina u šumi, voda zaborava-voda koja je zamrzavanjem dobila mistična svojstva itd. Primjera radi, voda iz Pavlove pećine kod Trebinja, prema predanju, pomaže nerotkinjama i djevojkama koje su „zakasnile” sa udajom.
U hrišćanstvu postoje brojni običaji vezani za vodu. Pri tome, neki od njih su strogo lokalnog karaktera, drugi opšte prihvaćeni, sa tim da i oni mogu imati svoje specifičnosti i to kako za određeni prostor, tako i za određeno vrijeme kroz koje su se praktikovali. U „Boki“, popa Sava Nakićenovića stoji: Svaki po tri puta srkne bogojavljanske vodice, a svještenik dade naporu. Tad narod ide kući na objed. Kada objeduju, onda koje mlađe čeljade uzme bardak bogojavljenske vodice, pa po svakoj svojoj baštini škropi i pjeva “Vo Jordanje”. Pošto se vrati kući, uzme jednu čistu staklenicu, pa je nalije bogojavljenskom vodicom i objesi je pred ikonama, te to čuva kao oči u glavi. Među narodnim, balkanskim vjerovanjima, tačnije praznovjericama, ima i ovakvih, krajnje bizarnih: Protiv otoka treba uhvatiti krticu, nakon čega je bolesnik položi na zemlju iza sebe i zatim lagano uzdiže sa rukama iza leđa. Krtica se stavlja u papir savijen u obliku lijevka, te se zatim kroz njega sipa voda koja se izručuje u posudu. Tom vodom bolesnik pere oboljelo mjesto i bolest nestaje! Kakav god imali stav prema raznim nematerijalnim moćima vode, čuvajte je od svake vrste zagađenja i neracionalnog korišćenja! Ako ste u prilici, dopustite sebi povremeno uživanje u njenom žuboru negdje u prirodi i to će sasvim sigurno blagotvorno, pa možda i čudesno uticati na vas!